Ako tražite savršenu priču hrvatskog povratnika, ne tražite dalje! Rođen i odrastao u Kanadi, profesor Adrian Beljo vratio se u domovinu kako bi stekao visoko obrazovanje i više se nije vratio. Prošlo je više od 20 godina otkako je hladnoću u Kanadi zamijenio jednom od svojih najdražih i najljepših zemalja, Hrvatskom.
Profesor Beljo je voditelj Ureda za međunarodnu suradnju s ciljem povećanja internacionalizacije na Veleučilištu Edward Bernays. Osim toga, on je veliki zagovornik Erasmus programa razmjene, pružajući studentima priliku života kroz studiranje i život u inozemstvu. Kako i sam profesor kaže: "Trava nije uvijek zelenija s druge strane". U nastavku saznajte više o Adrianu Belji i njegovom nevjerojatnom životu.
Kakva Vas sjećanja vežu na djetinjstvo i odrastanje u Kanadi s roditeljima Hrvatima?
Imam izuzetno lijepa sjećanja na djetinjstvo i odrastanje u Kanadi. Roditelji su mi bili vrlo aktivni u Hrvatskoj zajednici u našem gradu, ali i u cijeloj Kanadi i iseljeništvu. Zbog toga smo mi djeca (sestra i dva brata) sudjelovali u svim mogućim aktivnostima, od Hrvatske škole, folklora, sviranje tamburice do igranja nogometa za hrvatske klubove. Često smo se družili s Hrvatima iz drugih gradova i država na hrvatskim folklornim festivalima i nogometnim turnirima. Iako mi je nogomet velika strast u životu, moram priznati da sam vidio više svijeta putem folklora (Kalifornija, Pittsburgh, Chicago, New York, Washington…) nego putem nogometa. U obitelji smo obavezno pričali hrvatski, a učio sam hrvatski i u školi. Možda da sam se tada više potrudio ne bih se ovoliko i dan danas mučio s jezikom, haha. Slavili smo blagdane, Božić i Uskrs, u hrvatskom duhu, a što se tiče gastronomije, otprilike isto kao i u Hrvatskoj – uz sarmu, pršut, uštipke i raštiku se ne može pogriješiti, ali hrana je ipak ukusnija u domovini!
Imali ste nevjerojatnu priliku proputovati svijetom. Koja Vam je najdraža zemlja i zašto?
Da, imao sam priliku dosta putovati zbog posla i privatno, a cilj mi je do kraja života vidjeti sve kontinente svijeta… nisam ni blizu, ali sva sreća mlad sam, pa još stignem, haha. Najdraža zemlja mi je naravno Hrvatska. Od nedavnih putovanja bio sam u Istanbulu i na Cipru koji je bio egzotičnino iskustvo. Stvarno uživam putovati i sve me zanima, čak i kad se radi o ne tako egzotičnim destinacijama poput Kosova i Slovačke. Malo mi je žao na primjer da, iako sam dosta putovao i po Kanadi, ima još toliko toga što nisam vidio… to je stvarno ogromna zemlja! Možda budem imao priliku kad će Kanada biti jedan od domaćina Svjetskog prvenstva u nogometu 2026. godine! Uz malo dobrog planiranja možda smislim nešto.
Koja je bila Vaša inspiracija za povratak u Hrvatsku?
Kod mene, konkretno, slučaj je bio takav da, kada sam završio srednju školu u Kanadi, otac je već bio odlučio da će se on vratiti u Hrvatsku jer je sudjelovao u Demokratskim promjenama u tadašnjoj državi. Živjeli smo odvojeno dvije godine dok ja nisam konačno završio srednju školu. Nakon toga smo se obiteljski vratili, odnosno djelomično, mlađi brat, majka i ja smo došli u Hrvatsku, a stariji brat i sestra su ostali u Kanadi. To je bio idealan trenutak jer sam ja tada završavao srednju školu, a mlađi brat je završio osnovnu školu. Bile su ratne godine, znači ‘93, i svi su se čudili zašto smo se odlučili vratiti u tom trenutku. Odlučili smo pokušati. Prva godina je bila stvarno teška, ali nekako smo se prilagodili i od tada je sve bilo bolje i bolje.
Po Vašem mišljenju koje su najbolje prednosti sudjelovanja u Erasmus razmjeni?
Mislim da je važno imati priliku vidjeti kako se živi vani. Na taj način imamo s čime usporediti naše živote te način i kvalitetu života u Hrvatskoj. Mediji su svugdje, kao i u Hrvatskoj, često usredotočeni samo na negativne vijesti i negativne pojave u društvu. Često se život nerealno prikazuje u drugim državama – visoke plaće, visoki standard, dovoljno je doći tamo, a med i mlijeko teče. U stvarnosti je to, barem u većini slučajeva, daleko od prave istine. Puno naših studenata koji su otišli na razmjenu su komentirali po povratku da više cijene osobni pristup koji im se pruža na Bernaysu, što često nije slučaj, a možda nije ni moguće, u većim sveučilišnim sustavima vani, gdje ste samo još jedan student i broj.
Srećom čini se da je pandemija iza nas i da možemo dalje pojačati naše aktivnosti vezane za internacionalizaciju Bernaysa. Planiramo opet organizirati naš natječaj za dijasporu, "BeReadyToReturn", putem kojeg smo već uspjeli upisati vrlo kvalitetne studente iz dijaspore - iz Čilea, SAD-a i Afrike. U bliskoj budućnosti planiramo opet organizirati stažiranje u kanadskom parlamentu za jednog našeg studenta te dovesti gostujuće predavače iz inozemstva - iz Australije, Čilea, Češke, BiH, a možda i iz Južne Afrike. Mislim da su ovakve aktivnosti vrlo važne za naše studente jer na taj način steknu određeno iskustvo i potrebne vještine, stvaraju poznanstva i mrežu potencijalnih partnera u inozemstvu kao i među dijasporom, za svoje buduće karijere i poslovne pothvate. To je od izuzetne važnosti u našem globaliziranom svijetu. Svakako savjetujem našim studentima da iskoriste ove prilike koje im se nude na Bernaysu!
Van Bernaysa, koji su Vaši hobiji?
Većina studenata možda već znaju, ako su slušali moje kolegije, jer najdraže su mi teme uglavnom sport i to nogomet. To mi je glavni hobij. Obožavam glazbu, nešto malo sviram te naravno, volim čitati kad stignem. Također volim putovati pa iako dosta putujem poslovno, ne bih imao ništa protiv da se to još poveća. Puno toga još nisam vidio te imam još puno toga za posjetiti.
Tekst: Marina Kaleb
Comments