Profesorici Dorotei Milas, ostvarila se dječja želja i već godinama uspješno predaje na Katedri za interdisciplinarne znanosti Poslovnu i etiku odnosa s javnošću na Veleučilištu Edward Bernays. Obožava putovati uz svog najdražeg suputnika, nama dobro poznatog profesora Zdeslava Milasa te sa svojim sestrama, nećakinjama i nećacima, koji joj ispunjavaju život najljepšim bojama. Zajedno ćemo ju upoznati kroz nekoliko crtica iz njezinog života.
Bogato radno iskustvo na području kulture i umjetnosti stekli ste radeći, dugi niz godina u najstarijoj, hrvatskoj kulturnoj instituciji, Matici hrvatskoj. Zašto ste se odlučili na tako veliku promjenu i dolazak među studente?
Jedno od najupečatljivijih sjećanja iz moga predivnog djetinjstva mi je igra učiteljice…ja, u maminoj haljini, štiklama, improvizirani dnevnik u rukama, kreda, koju je mama tko zna kako i gdje nabavila i sobna vrata koja su bila moja ploča. I toga sam se mogla igrati od jutra do mraka. Tada sam znala da je to moj poziv. Ali… putem do ostvarenja i realizacije moga sna život mi je otvarao i neke druge staze kojima sam išla, a danas razumijem koliko su one bile važne za sve što imam danas.
Matica hrvatska je jedno izuzetno vrijedno poglavlje i škola u mome životu gdje sam radila s najvećim imenima hrvatske kulture, književnosti i znanosti. Moj dragi profesor i tadašnji predsjednik akademik Stjepan Damjanović kroz svoj rad, iskustvo i razgovore, koje sam upijala i koje ću zauvijek pamtiti, naučio me mnogim stvarima koje su mi danas u mome radu sa studentima izuzetno vrijedne.
Godina 2015. prekretnica je u ostvarenju moga sna iz djetinjstva. Dobivam poziv i ponudu da na Bernaysu predajem kolegij Poslovne etike i etike odnosa s javnošću (op. a. u početku se kolegij zvao Socijalna filozofija). Profesor, naš dekan, dr. sc. Damir Jugo je bio ta osoba koja mi je otvorila vrata da opet budem učiteljica i da, s Bernaysom i na Bernaysu je sve krenulo.
Godine 2016. zapošljavam se na svome matičnom Veleučilištu i zaista mogu reći da živim svoj san, jer ovo nije posao, nego poziv jer radim ono što volim i jer sam u jednom trenutku donijela hrabru odluku. Što se tiče kulture, ne napuštam ju. Čast mi je da sam članica upravnoga vijeća Zaklade Kultura nova koja, za razliku od Matice hrvatske, pruža podršku udrugama i umjetničkim organizacijama na području suvremene kulture i umjetnosti. Zaklada mi je donijela nova iskustva, a nadasve ljude, suradnike, prijatelje koji su mi obogatili život. I tako, svaki dan je novi početak i prilika da budemo sretni.
Dobro ste povezali etiku i filozofiju znanosti na području komunikologije. Kako studenti doživljavaju taj predmet i što bi po vama bilo najvažnije za njihov daljnji rad, nakon završetka studija?
Bilo je izazovno prilagoditi mladima i zainteresirati ih za filozofiju kao znanost i etiku kao znanstvenu disciplinu, a znamo za stereotip o njima dvjema da su suhoparne. Ne mogu reći da sam uspjela jer predavanja nisu odredišta nego putovanja, a ja na svakoj stanici dam sve od sebe, iskreno, bezuvjetno. Studenti su mi motivacija i inspiracija, njihovi komentari, njihov trud, odgovornost, angažiranost, a sve to mi nekako govori da smjer u kojem idem nije loš. Najvažnije je da imaju hrabrost spoznati sebe, vjerovati u sebe i da im maksima života bude željeti drugima ono što sami sebi žele!
Članica ste Upravnog odbora Zaklade „Kultura nova“, Matice hrvatske, Hrvatskog filozofskog društva i International Institute of Social and Economic Sciences. Kako stižete sve i ostane li uopće slobodnog vremena?
Svi danas jako puno radimo, život je postao jako brz, ogroman pritisak na sada i odmah. Ne sviđa mi se taj koncept, ponekad ga mogu izbjeći, ponekad ne. Nekako sam zadovoljna kako sam posložila prioritete u svome životu. Sretna sam da radim posao koji volim, a dodatni angažman je na onim područjima koja su izabrala mene ili ja njih… Dakle, to su izbori, ne nešto što moram ili ne želim. Slobodno vrijeme itekako imam. Slobodno vrijeme, bivanje sama sa sobom ili s onima koji su izabrali mene i ja njih je na vrhu prioriteta. Jer to je poticaj koji daje snagu za sve ostalo. Slobodno vrijeme nije niti mjesto niti prostor, nego stanje. Stanje mira, zadovoljstva, odmora, duhovnosti, čitanja, druženja, puštanja dobrih i pozitivnih stvari da se događaju i ponekad si dati dopuštenje ne raditi ništa. Život je obojan svim nijansama spektra boja, ali sam naučila, i dalje učim, da sami odabiremo kojoj boji ćemo dati dominaciju.
Putovanja i zajednički život s profesorom Zdeslavom Milasom. Zvuči jako izazovno, kako to povezujete i tko je zapravo Dorotea Milas privatno?
Naše zajedničko putovanje traje 25 godina! Pa zamislite koliko je to izazovno. On je moj najdraži suputnik. Bez njega mi je život nezamisliv. On me čini sretnom, voljenom i sigurnom. On je ljubav mog života. Neupitno je da je upravo on zaslužan za mnoge odgovore koji slijede iz pitanja tko sam ja jer on je bio u mnogim stvarima moj oslonac, vjetar u leđa i podrška da nikada ne odustajem od sebe i svojih snova. A ja sam jako emotivna, strpljiva, vjerna i optimistična. U svemu i svakom vidim i tražim ono lijepo i pozitivno, i vjerujte mi, gotovo kod svega i svakoga to i pronađem. Obožavam putovati, obožavam čitati i obožavam biti sa svojom obitelji i prijateljima. Imam dvije sestre, a nas tri jedna drugu. I nitko nam ništa ne može. Volim svoje nećakinje i nećake, oni mi ispunjavaju život najljepšim bojama. Skupljam torbice, cipele i knjige…koja kombinacija, fenomenalna i nezamisliva, ali me čini sretnom i ispunjenom.
Tekst: Snježana Đuričković
Comentários