Kako i sam profesor kaže, koliko god bili na fakultetu neki od njegovih kolegija su neizbježni pa je teško da ćemo ga uspjeti izbjeći. Ni više ni manje, radi se o Prodekanu za strateške projekte i predstojniku Katedre za odnose s javnošću Ivanu Pakozdiju. Osim funkcija s kojima je uključen u nastavi, profesor Pakozdi uključen je i u mnoge druge aktivnosti na Bernaysu kao što je B Sport.
Naš dragi Sisčanin otkrio nam je kako je počela njegova ljubav prema predavanju, što ga je oblikovalo na putu do usavršavanja u struci te koje tajne stoje iza strastvenog navijača na Bernaysovim sportskim tribinama. Otkrili smo i koje ga stvari ispunjavanju u slobodno vrijeme te koji mu je najdraži vikend ritual. Sve o Ivanu Pakozdiju otkrijte u nastavku intervjua.
Poznati ste na faksu kao jedan od vodećih predavača informacijsko-komunikacijskih znanosti. Koji predmet najradije predajete studentima i zašto?
Ovaj kompliment ću pripisati spletu slučajnih okolnosti da su kolegiji na kojima predajem raspoređeni po godinama tako da baš svaki Bernaysov student u nekom trenutku kod mene doslovno mora odslušati barem poneki kolegij. Ispada da smo stvarno nezaobilazni moji kolegiji i ja. U desetak godina, koliko predajem na Bernaysu, prošao sam kroz brojne kolegije. Bilo je tu zaista zanimljivih i zahtjevnih kolegija - Tehnike u odnosima s javnošću, Odnosi s javnošću i internet, Kreativna i strategija oglašavanja, Marketinška komunikacija, Poslovne komunikacije, Agencije za tržišno komuniciranje, Organizacijska kultura, Osnove marketinga, Komunikacijsko savjetovanje…teško se svih kolegija uopće i prisjetiti.
Uglavnom sam imao priliku birati kolegije koje bih predavao tako da mi je zaista teško reći koji mi je najdraži. Baš svaki kolegij ima ono nešto što ga čini zanimljivim, ali i zahtjevnim. Vjerujte mi da nije jednostavno „složiti“ neki kolegij od nule. Vi dobijete input s tržišta što bi poslodavci htjeli od studenata da znaju – i tu priča tek počinje. Smisli naziv kolegija, ishode učenja, sadržaj, pročešljaj literaturu koja nije starija od naših djedova i baka, pronađi praktične primjere, osmisli vježbe…
Sve je to super ako se radi o kolegiju koji je blizak vašem znanju i onome što ste imali priliku čitati ili raditi u životu. Izazovno je kada smišljate kolegij koji nije 100% vaše područje. Tada dolazite u situaciju da prvo učite vi, a onda studenti. Ali da ne ostanem dužan odgovor – moje područje u kojem sam izrastao su odnosi s javnošću, a i moj prvi posao bio je u agenciji Millenium promocija. Ne bi bio fer kada bih zaboravio prvu ljubav, zar ne? Tako da, mogu reći da mi kolegiji poput Agencija za tržišno komuniciranje ili Tehnike u odnosima s javnošću dosta dobro leže. Ima još jedna jako važna stvar koju studenti trebaju znati, a to je da je najljepše i najzanimljivije predavati one kolegije na kojima su studenti aktivni i sudjeluju s pitanjima ili primjerima.
Kako Vam je članstvo u vodećoj udruzi za odnose s javnošću u RH (HUOJ) pomoglo u stručnom usavršavanju te u ulozi predavača na Bernaysu?
Idemo odmah in medias res. Smatram da bi svaki profesionalac trebao biti član krovne strukovne udruge. Isto se odnosi i na studente kojima udruge često za male novce otvaraju svoja vrata, a HUOJ je jedna od takvih udruga. I zato šaljem poruku mlađim kolegicama i kolegama – učlanite se i budite aktivni onoliko koliko želite. Svatko tamo može pronaći neku nišu koja će ga oduševiti.
Nekima će fora biti popusti na knjige, nekima će značiti dobiti jeftinije kotizacije za određene strukovne događaje i konferencije, netko će iskoristiti mogućnost dodatnih edukacija, umrežavanja, a oni malo iskusniji profilirat će se u struci kao članovi različitih žirija koji ocjenjuju projekte. Meni je prvenstveno žao što zbog brojnih poslovnih i obiteljskih obaveza nisam u prilici aktivnije sudjelovati u radu Udruge.
Moj highlight u HUOJ-u je bio predsjedanje stručnim žirijem za studentsku nagradu Mlada nada, koja je svojevrsno priznanje strukovne udruge za pokazano znanje, izvrsnosti i zalaganje studenata visokih učilišta. I stvarno ne pretjerujem kada kažem da je to bio moj vrhunac aktivnosti u HUOJ-u. Kada shvatite da je cilj nagrade promicati izvrsnost među studentima te ih ujedno motivirati za stjecanje novih znanja i vještina u području odnosa s javnošću, onda prihvatite činjenicu da ste možda bili dio nečega što je nekome zaista bitno u životu. Nešto što ga je usmjerilo prema karijeri i otvorilo mu vrata. Smatram da takvo iskustvo istinski obogaćuje čovjeka, povezuje ga s drugima i otvara mu mogućnost da ostavi trag.
Predsjednik ste Bernaysove Studentske sportske udruge (B Sport) i vjerni navijač na Bernaysovim sportskim događanjima. Kakvu Vam ulogu u životu predstavlja sport te kako ste zadovoljni sa razvojem Bernaysovih sportskih ekipa kroz godine?
Za ekipe kao što su Bernaysove jednostavno se mora navijati, ali da malo odem na Udrugu…Konačno imam priliku reći jednu važnu činjenicu o Studentskoj sportskoj udruzi B Sport koja me već dugo muči. Dakle, drage Bernaysovke i Bernaysovci, studentska sportska udruga je namijenjena svim Bernaysovim studentima bez obzira koliko dobri bili u nekom sportu, a ne samo „profićima“ ili kako ih se na Bernaysu voli nazivati „sportašima“. Svi su pozvani i svi mogu sudjelovati kako u treninzima, tako i u natjecanjima za Bernays i sve je besplatno.
Činjenica je da mi na Bernaysu imamo ambiciju pokazati da ozbiljno treniramo i žensku odbojku i muški futsal, a uskoro i neke druge sportove pa zato ako odlučite trenirati s bilo kojom ekipom, onda to trebate shvatiti ozbiljno jer ekipe su takve da će računati na vas. Stvarno mislim da je šteta propustiti priliku trenirati s vrhunskim trenerima kakve ima Bernays. Krenite samo od činjenice da su neki od njih izbornici stranih reprezentacija. Sport povezuje ljude i zato ne bi trebalo biti nikakvih prepreka da se njima bave svi koji to žele.
Mene je sport zaista oblikovao kao osobu i pratio me kroz cijeli život. Trenirao sam u svojoj mladosti nogomet u NK Segesta, malo je tu bilo i karatea, košarke, plivanja. Jedno vrijeme sam se poprilično nabildavao u teretani, popio tonu kreatina, proteina i drugih „ina“ što iz današnjeg gledišta nije bilo baš posve normalno, ali najduže sam se zadržao u odbojci gdje sam šest godina igrao za OK Sisak, a onda kasnije nešto kratko za OK Medicinar. Do današnjeg dana me prati osjećaj za timski rad, slavljenje pobjede, a posebno sam ponosan na prijateljstva koja sam stekao u sportu. Ja još i danas svoje bivše trenere zovem – treneru. To je čisto poštovanje.
E da, zaboravio sam reći da sam i nekoliko godina plesao standardne i latinoameričke plesove i to u jednom od boljih hrvatskih klubova Top Step. Kažu da sam bio dobar iako je meni ples uvijek bio na drugome mjestu. Ples je bio žrtva odbojke koju sam volio najviše od svih sportova. Bila su to super vremena kada sam trenirao pet dana u tjednu po dva puta dnevno i imao 75 kilograma. Kada je došla ozljeda i puknuće bicepsa prestao sam trenirati i dobio koju kilicu, tako da sam danas s preko 100 kila samo relativno dobar navijač i svadbeni plesač kojemu je odbojka i dalje najdraži sport, ali joj opasnu konkurenciju za gledanje čini futsal. Rekli bi, navukao sam se na još jedan dvoranski sport, ali prekasno za bilo kakvu karijeru. Čak i nakon rekreativnog igranja, tri dana dolazim k sebi…No dosta o sportu. Shvatili ste - pronaći ćete me na tribinama.
Kako najčešće provodite svoje slobodno vrijeme i koje stvari u životu Vas ispunjavaju?
Ovo me pitanje povuklo na razmišljanje o hobiju. I gle čudnog zaključka – nemam hobi. Postoje stvari koje jako volim raditi, ali se ni sa jednom ne bavim strukturirano da bih je nazvao hobijem. Trenutno pokušavam činiti sve da što više vremena provedem sa svojom obitelji - mojom suprugom Draganom i četverogodišnjim blizancima Petrom i Mihaelom. Jako mi je važno da od mojih juniora učinim sretnu i zadovoljnu djecu i zato je moje slobodno vrijeme najčešće u službi animiranja njih dvojice.
Postoje dvije stvari koje obožavam raditi u slobodno vrijeme. Prva je subotu provesti s obitelji negdje izvan stana bilo u šetnji, na biciklima, negdje na izletu, u muzeju ili u dječjem kazalištu. Druga je otići na kavu s mojim blizancima u nedjelju ujutro, onda kada nije red na mene da kuham. Da, dobro ste čuli, na kavu s klincima od četiri godine. Nema mi ništa draže nego kada mi klinci u devet ujutro kažu: „Tata idemo na kavu“. Naviknuli su dečki da tata u tom trenutku s njima sjeda u kvartovski kafić te naručuje kavu s hladnim mlijekom, a oni u šalicu od kave dobivaju M&M's bombončiće. To su naši mali rituali koji me ispunjavaju.
Naravno da nas ta kava često odvede dosta daleko od kuće pa se vraćamo taksijem jer je njima previše za hodati u komadu. Inače, obožavam voziti bicikl i jedva čekam toplije vrijeme da ga iskoristim za provesti na dva kotača. Obožavam putovati, ali zbog djece smo putovanja smanjili na minimum. Nevjerojatno me opušta kuhanje i to je nešto što si priuštim onda kada mi treba predah. I obožavam slušati glazbu – bilo koje vrste, od Mozarta, preko Urbana&4 do Rammsteina čije koncerte slušam najčešće prije spavanja. Znam što si mislite.
Imate li neki savjet (moto) za sve bivše/sadašnje/buduće studente Bernaysa?
Ako me Bernays nečemu naučio to je onda sljedeće: iskoristi priliku koja ti se pruža. Fakultet je kao autoput koji ti omogućuje da negdje stigneš, ali na tebi je da odlučiš hoćeš li ići samo od točke A do točke B ili ćeš putem zastati i pogledati kakva ljepota te okružuje. Studirajte i živite studentski život punim plućima. Kasnije kad krene posao nećete imati takvu priliku. A što se tiče životnih savjeta, meni je u životu važan samo jedan – budi čovjek. Mislim da iz toga proizlazi sve ono najbolje što čovjek može biti i napraviti.
Tekst: Nika Jularić
Comments