Ako ste se ikada zapitali tko stoji iza brojnih anketa kojima vrednujemo rad naših profesora, iza organizacije fokus grupa, tko se brine o promicanju najviših profesionalnih standarda, odgovor glasi – Ivana Schildenfeld. Ivana Schildenfeld je voditeljica Ureda za kvalitetu na Veleučilištu Edward Bernays pri kojem uspostavlja i upravlja kvalitetom u svim područjima akademskog djelovanja.
Kao predavačica u znanstvenom polju informacijsko-komunikacijskih znanosti sudjeluje u pripremi i izvođenju nastave na kolegijima: Komunikologija, Krizno komuniciranje, Poslovne komunikacije, Praktikum interpersonalne komunikacije, Žene i politika. Što nam je sve otkrila ova simpatična Šibenčanka, majka dviju djevojčica te velika ljubiteljica knjiga i dobrog humora, doznajte u intervjuu kojeg vrijedi pročitati.
Rodom ste iz Krešimirovog grada, a danas živite i radite u Zagrebu. Kakve uspomene, misli i osjećaje vežete uz Šibenik?
Šibenik mi je u kostima, dio je mog identiteta, a iako sam godinama živjela u inozemstvu pa sad već gotovo deset godina u Zagrebu i djeca pričaju purgerski i vežu se više uz Zagreb, osjećaj da nekom mjestu ipak pripadam je dominantan. Nisam sigurna da bih se dobro izrazila bilo kako drugačije osim slobodnim asocijacijama pa evo; grezost, Poljana, dom, ulica, Jadrija, Međunarodni dječji festival, more, Zlarin, Banj, škola, tvrđave, fjaka, borovi, riva, sporost, kalelarge, Mala loža, skitnja, prve ljubavi, društvo, boula, kiflići u Calimera, kupanje, cvrčci, baba i dida, selo, naglasak, Arsen, Baldekin. Jako volim Šibenik, a iako ne idem toliko često koliko bih htjela, nema dana da mi neka misao ne pobjegne uz nešto za što vežem Šibenik na bilo koji način. Imam čak i malu tetovažu koju sam mu posvetila. Vraćam mu se i vratit ću se.
Posebnu ljubav izražavate prema književnosti. Koje su knjige i pisci utjecali na Vaš život?
Rekla bih, čitati je kretati se. Glazba mi primjerice nije niti približno bitna koliko neka dobra knjiga, dobra kolumna, osvrt, esej. Ono što mi prvo pada na pamet, a pročitala sam prije desetak godina otprilike i često se vraćam tome jer sam olovkom podcrtavala ono što mi je u tom trenu iz nekog razloga bilo važno, a sad na to gledam s nekom drugom percepcijom, su nepročišćeni i necenzurirani dnevnici Anais Nin. Počela ih je pisati s 11 godina, a za četrdesete godine prošlog stoljeća bila je prilično kontroverzna, sablažnjavala je (a i danas), nekad doduše nepotrebno kitnjasta, ali hrabro je progovarala o onome o čemu žene i danas rijetko progovaraju. Koketirala je s psihoanalizom, išla preko svih granica društva…sviđalo mi se što si daje za pravo iskakati iz okvira.
Kasnije sam otkrila Slavenku Drakulić (Nevidljiva žena), Dubravku Ugrešić (Kultura laži, Brnjica za vještice), Annie Ernaux, volim kako je pisala Mani Gotovac u svojoj knjizi Rastanci, Olju Savičević Ivančević, Simone de Beauviar, a evo i jedna mala preporuka kad vam završe ljetni ispitni rokovi; Nora Verde i „Moja dota“.
Odijelo ne čini čovjeka, ali puno govori o njemu. Kako biste opisali svoj modni stil?
Teško mi se svrstati u neku „ladicu“, imam svašta u ormaru, bolje da neke stvari i prešutim.
S obzirom na prirodu posla, rekla bih da je to miks klasike, ležernosti i ponekog elegantnijeg komada. Više trošim na hranu nego na odjeću i kako postajem sve starija važnija mi je udobnost i dobar osjećaj; da ja nosim odjeću, a ne ona mene. Ona sigurno odražava moje unutarnje stanje, a radije biram nekakav dodatak, naočale, rukavice, šal, tradicijske naušnice…Najugodnije se osjećam u trapericama i kaubojskim čizmama.
Zadnje sam kupila pravu rozu bob periku. Volim kad su neke tematske zabave, onda si baš dam oduška. Nekad iskočim s nečim za što se poslije pitam „Ivana, pobogu?“. Volim i ljetne haljinice i japanke, a možda da na ovo pitanje odgovore studenti koji me vide u trgovini u gluho doba noći u poderanim starim hlačama? Zadnje što sam primijetila je da mi nestaju stvari iz ormara, za što moja šesnaestogodišnja kćer odgovorno tvrdi da nikad nisu ni postojale…a onda ih vidim na Tik Tok videu.
Što možemo pronaći na Vašoj playlisti?
Uh, vi baš želite ogoliti svoje nastavnike. Moja playlista je odličan odraz mene kao duplog blizanca, dakle puno nas je i svi smo različiti, nikad ne znaš na kojeg ćeš naletit'! To je jedan raspršeni čušpajz i ovisi o životnoj fazi, raspoloženju, mjestu, godišnjem dobu, nekoj asocijaciji koja mi padne na pamet kroz dan… Ako navratite do mog ureda na drugom katu čut ćete Vojka V, The Chemical Brothers, neku francusku šansonu, Royksopp, Arsena Dedića, Daft Punk, melange Francoise Hardy, a ako se uputim sama autom za Šibenik i dođem negdje kod Sv. Roka, obavezno puštam neku odu Dalmaciji, pozdrav moru, neku najkičastiju moguću i zamišljam fjaku i sunce…vladarice kućne playliste su moje dvije kćeri tinejdžerice i tu je priči kraj.
Možete li se prisjetiti trenutka kada ste pomislili: „Bravo, vrijeme je da nazdravim sebi!“?
Nedavno sam pročitala jednu sjajnu kolumnu Olje Savičević Ivančević, književnice koju rado čitam, mislim da je bio u kontekstu Dana žena i malo ću je parafrazirati i reći kako sam u trenutku čitanja osvijestila nešto potpuno „kontradiktorno“ (i namjerno stavljam navodnike). Govorila je o ženama koje misle da moraju sve i da je pritisak koji pri tome osjećamo strašan, da guramo preko svojih granica iz raznih strahova zbog čega radimo multitasking, trčimo za priznanjima, imamo napadaje tjeskobe, anksioznosti, napadaje panike i sugerira da umjesto nametnute izvrsnosti što češće prakticiramo „dokonost i ljekovitu sporost u svemu što činimo, uživanciju i igru“.
To je „AHA!“ moment u kojem shvatim da želim sebi nazdraviti svaki put kad usporim, odaberem dokonost, uživanje, kad prioritiziram mentalno zdravlje, odem na pilates, ležim na plaži satima, sporo jedem krafnu u nekoj slastičarnici, proslavim godišnjicu odlaska na psihoterapiju, odbijem druženje s ljudima čija mi je energija toksična ili iscrpljujuća, kad osvijestim da se neki nepoželjni, ustaljeni obrazac počeo mijenjati, kad se počastim nečim lijepim…Olja je to lijepo rekla „Žena koja uživa, beskorisna žena – kakvo svetogrđe, kakva uvreda za čovječanstvo, kakav spomenik životu!“. Tako rijetko usporavam(o) i upravo su trenuci kada pomislim „pa ovo je dovoljno dobro“ ili „dovoljno sam dobra“, trenuci kad si želim nazdraviti. I naravno, kad poslušam svoju intuiciju.
Tekst: Krešimir Pavličić
Comments