Dr. sc. Romana Lekić pročelnica je Odjela za turizam na Veleučilištu Edward Bernays. Nositeljica je brojnih kolegija vezanih uz razvoj inovativnih i kreativnih turističkih proizvoda, ekonomiju doživljaja i storytellinga, destinacijskog menadžmenta te interkulturalne komunikacije u turizmu. Njezinu dugogodišnju karijeru obilježili su mnogobrojni projekti vezani za kulturu i turizam. Među studentima je poznata po nekonvencionalnom načinu predavanja, dobroj energiji i poticanju kreative kroz razne projekte. Saznajte tko je Romana privatno, kako izgledaju njezina predavanja i što poručuje budućim studentima!
Pjesma i ples neizostavan su dio vaših predavanja koja se uvelike razlikuju od načina predavanja ostalih predavača. U čemu je vaša tajna?
Ja sam se educirala za plesnog i dramskog pedagoga te plešem već 14 godina „Ples 5 ritmova“ gdje jedan plesni val uključuje ritmove: tečni, stakato, kaos, lirski ritam i na kraju tišinu. Izuzetno je iskustvo kroz koje se prolazi kroz ples i pjesmu jer je to i oblik komunikacije, pa mogu reći da je i život sam svojevrsni ples: nekada plešemo sami, nekada u paru, nekada u grupi. Na taj način slijedimo i prirodne ritmove kroz koje se usklađujemo i s ritmom naše Zemlje. Danas nas znanstvenici kvantne fizike uče da naša materijalna tijela, kao i sva materija u univerzumu, na najfinijoj razini nisu ništa drugo nego zvuk, ritmička vibracija, titraj. I baš iz tog razloga ništa na nas nema toliki utjecaj kao glazba i zvuk.
Ništa nije moćnije od zvuka jer zvuk transformira trenutno i to i nije „tajna“. Još je Platon vjerovao da glazba ima ključnu ulogu u formiranju karaktera pojedinca te da može utjecati na njegove emocije. Hipokrat je također preferirao glazbu s ciljem izlječenja bolesti uma, a Aristotel je smatrao da glazba djeluje na dušu zato što pročišćuje emocije. Sasvim je sigurno da je glazba univerzalni jezik. Albert Einstein napisao je o teoriji relativnosti: „Sinulo mi je intuicijom, i glazba je bila pokretačka snaga iza intuicije. Moje otkriće je rezultat glazbene percepcije“.
Poznati ste po komunikaciji brenda kroz storytelling. Možete li nam reći nešto više o toj tehnici?
Ako se putovanje promatra kao emotivna potreba, tada se odluke o putovanju donose na temelju emocionalne vrijednosti putovanja, odnosno procjene koliko će putovanje biti u skladu sa životnim stilom i hoće li omogućiti neku vrstu kreativnog, fizičkog ili duhovnog razvoja. U tom kontekstu, marketinške poruke usmjerene su na osjećaje i doživljaje koje će izazvati pojedine aktivnosti u destinaciji, a ne na fizičke karakteristike same destinacije. Imidž turističke destinacije više se ne može prepustiti slučaju, već postaje tako objekt narativne konstrukcije. Svaka osobna uspomena turista, svaka crta karaktera, svako iskustvo postaje tako atom koherentnog narativa koji se zrcali u brendu turističke destinacije.
Djelokrug interpretacije kroz storytelling omogućuje povezivanje s posebnim oblicima turizma i vrlo je kompleksan i širok. Interpretacija bi trebala stoga uključivati puno više od same razmjene informacija, odnosno njezin bi glavni zadatak trebao biti u skladu s novim trendovima u turizmu i s naglaskom na ekonomiju doživljaja i ekonomiju zahvalnosti. Kroz implementaciju priče ja prije svega koristim kao resurs mit, predaju i legendu vezanu za nematerijalne baštinu, posebno kroz rituale, i tako je moguće kroz storytelling online i offline stvoriti nezaboravno iskustvo i doživljaj i pokrenuti emocije i životnu radost.
Kada radite ono što volite i u tome ste strastveni, neizostavno je ispreplitanje poslovnog i privatnog života. Ipak, zasigurno postoje neki hobiji u kojima uživate i izvan poslove sfere?
Uživam u plivanju, ja sam maratonka i plivam po nekoliko kilometara dnevno kada sam na svom rodnom Kvarneru ljeti. Plivam kombinaciju stilova, ali najdraži stil mi je delfin stil jer je to sklad pokreta kroz ritam i tehniku disanja. Uron i izron, kontakt sa suncem i morem u jednoj harmoniji.
Uz plivanje tu je već spomenuti ples i pjevanje, a zadnjih nekoliko godina veselim se bubnjanju u krugu i sviram djembe. Djembe je bubanj koji potiče na ples, smijeh, on nas budi i pokreće. Za djembe se kaže da je bubanj koji širi toleranciju. Posebno mi je interesantno kao antropologu proučavati afričke ritmove, a semiotički djembe na jeziku naroda koji danas žive na području zapadnoafričkih država (Mali, Gvineje, Obala bjelokosti, Burkina Faso, Senegal i Sierra Leone), znači „dje“ okupljanje i „be“ što znači mir! Neki muzikolozi govore da je djembe postojao i prije nove ere. Ako je to točno onda se kroz ritam bubnja spaja jučer, danas i sutra.
Najbolji način da vam „dočaram“ koliko je ritam moćan i čaroban je kroz opis što se osjeća dok plešem Ples 5 ritmova i nakon plesa:
Stopala teku, neprestano, nepredvidljivo, u svim smjerovima, uzemljuju me i takva, fleksibilna mogu biti spremna na nogama dočekati sve što mi život donosi, i bez da padnem, da se slomim, i dalje se krečući, i dalje protočna. Članci, koljena, bedra ... slijede, jer je snaga uzemljenih stopala neodoljiva. Pronalazim svoje tijelo, sebe ... Kukovi u pokretu, ljuljaju se u ritmu, plahi, sramežljivi i divlji, čuvaju i raspaljuju moju unutarnju vatru, strast za životom, vatru koja čisti prostor oko sebe, čini ga jasnim i toplim. Topi i grije srce, stvara mu prostor da pokaže i pleše sve što nosi u sebi, da se otvori i podijeli svoje priče s drugim srcima, da osjeti, prigrli svoja i tuđa pleća i prsa, da podijeli teret s ramena. Glava, luda glava, mahniti intelekt sa svojim mislima, spiskovima, računicama, planovima, analizama; teška, tmurna, varljiva, zbunjena glava u milion varijanti, traži otpust, pauzu, olakšanje. Ritam, moćan ritam, velikodušan u svojem ponavljanju, gradi mrežu u koju glava može pasti (metaforički!) i bez napora se isprazniti. Ah ... koje olakšanje! Koliko duboko sada mogu udahnuti! Kako je drugačije i jasnije i svjetlije i lakše sve u meni i oko mene!
Sudjelovali ste na 15. Festivalu kamelija koji se održavao prošli tjedan u Opatiji, možete li nam reći nešto više o tome?
Udruga ljubitelja kamelija iz Opatije organizira dvije manifestacije godišnje, na početku sezone u proljeće to je „Festival kamelija“ a na kraju sezone, na jesen to je „Jesenja rapsodija“. Kamelija je postala simbol Opatije, moga rodnog grada i posebno sam ponosna jer sam i počasna članica ove udruge i inicijator projekta gdje Park „Angiolinu“ uključujemo u EU park izvrsnosti te kroz parkovni i botanički turizam i klimatoterapije razvijamo cjelogodišnju ponudu. Kamelija tu ima posebnu ulogu i postaje svojevrsni medij i ambasadorica jer je posađena kada je napravljena villa Angiolina. To za Opatiju i razvoj turizma ima posebno značenje jer je dio priče o bezuvjetnoj ljubavi.
Trgovac i plemić Scarpa sazidao je ljetnikovac i uredio park 1848. g, kao spomen na svoju prerano umrlu suprugu Angiolinu. Stoga smo kameliju stavili u različite priče gdje ona utjelovljuje osobine dobre prijateljice koja zajedno s nama slavi naš život. Na predavanju prošli tjedan i kroz vođenu interaktivnu turu izabrala sam temu kako kroz kontakt s drvećem i biljkama možemo vratiti bajku u naš život. Pojedini primjeri flore nose simboličke i značenjske funkcije koje se mogu detektirati proučavanjem korpusa mitskih motiva i elemenata u okviru botanike. Tako određene biljke i drveće dobivaju i posebno značenje i odlična su atrakcijska osnova za različite priče. Te priče koje su vezane za biljke i drveća povezuju se i sa slavenskim dobrim vilama i božanstvima, a dobar su resurs za umrežavanje i s drugim mitologijima – tako ulazimo i u interkulturalnu komunikaciju. Svojstva biljaka uklanjaju toksične elemente iz krvotoka, jačaju cirkulaciju i reguliraju protok kisika. Ako ih koristimo na odgovarajući način, može se osigurati uravnoteženo stanje. Posebno je važna i boja cvijeća i pomoću koga možemo i komunicirati bez riječi. To je oblik interkulturalne komunikacije gdje različiti narodi za isti cvijet i boju imaju različite poruke.
Što biste poručili nadolazećim generacijama, odnosno svima onima koji bi željeli upisati studij turizma?
Hiperpotrošački način života gdje smo cijelo vrijeme u stresu odvojio nas je od naše istinske biti. Bajka je „protjerana“ iz našeg života i gledamo je i žvimo kroz one „Druge“, kroz sapunice, živote celebritija i priče koje nam nameću mediji. Usvajanje nove paradigme koju je proklamirao UNWTO je da je turizam iscjeljujuća industrija i da se mijenjaju motivi jer putovanje postaje način osobnog razvoja. To omogućuje da se veća pažnja prida lokalnom diskursu i praksi. To je otvoreni poziv svima koji bi željeli upisati studij turizma jer pruža novu viziju turizma da se krene otvarajući put za alternativne poglede na to kako pojedinci ili grupe rade na unapređenju sebe kao aktivnih činitelja unoseći duhovnu dimenziju koja im omogućuje osobni rast i razvoj. Putovanje osnažuje onaj moment samo-otkrivanja ličnosti koji se javlja kao potreba i nastojanje velikog broja ljudi koji kreću na put, ne samo da bi vidjeli i doživjeli novo i nepoznato, već i da bi shvatili svoju životnu svrhu.
Ja fenomen turizma uspoređujem s bajkom o Pepeljugi. Pepeljuga dobiva ulogu našeg gosta/turista i mi koji pružamo uslugu smo oni mišići, ptičice i dobre vile koji joj pomažemo da ode na bal i uda se za princa, ali tu je i maćeha. Onesposobiti maćehu i omogućiti simbolično rečeno da Pepeljuga ostvari svoje snove dobra je ilustracija za fenomen turizma kao svojvrsnu iscjeljujuću industriju i industriju sreće. Gdje se skriva maćeha? Pa može se reći konkretno ako je svijest menadžera u turizmu i kreatora turističkih politika jednodimenzionalna i materijalistička, automatski se ispuštaju iz vida one ostale, nematerijalne dimenzije prostora. Oni (ti menadžeri) „ne vide“, odnosno „slijepi su“ za cijeli niz novih mogućnosti. Transformacijski turizam nudi mogućnosti i prilike za promjenu, gdje lokalna zajednica postaje važan akter i kreator u oblikovanju drugačijeg održivog turizma, kroz svoju identitetsku resursnu osnovu. Tako i lokalno i socijalno poduzetništvo, kroz široko umrežavanje i partnerske odnose, postaje potentna sila.
Floskula da je „turizam prodavanje i ostvarivanje snova“ dobiva stvarnu održivu vrijednost i nije samo marketinški trik, moguće je da tog našeg gosta/turistu uvedemo u bajku i pomognemo mu da ostvari svoje snove. Pri tome je važno i bitno da tu „čaroliju“ podijelimo i mi koju pružamo uslugu i oni koji je primaju, to „očaravanje“ postaje hologram i zrcalo koje nam vraća ono što dajemo. Stoga bi turističke destinacije, kako bi poštivale nove trendove i nove turističke motive, trebale u interpretaciji koristiti sve više narativ i morfologiju bajke kroz one usluge i priče koje mogu omogućiti da putovanje zaista postane bajka – a tada se to iskustvo uklopljeno u destinacijski lanac vrijednosti može i naplatiti.
I za kraj nekoliko stihova koji su iz srca i s željom da život za sve vas bude ples i pjesma i da radite ono što volite i u tome uživate.
Želim ti zahvalnost od koje zastaje dah Od koje ti oči zacakle od dubine emocije Koja boja život najljepšim bojama I čini te živim svakog trena.
Želim ti da ti Duša pjeva Da pleše radosno lepršavim korakom Da uistinu Živiš Život u svoj svojoj punini I da se svakog jutra budiš sa tom Spoznajom.
Tekst: Leda Mohorko
Comments